Mudrost ovog svijeta je ludost pred Bogom

Ja sam Antun i dolazim iz malog mjesta u Međimurju. Odrastao sam u obitelji koja je molila samo nedjeljom prije ručka. Išao sam svake nedjelje u crkvu, no većinu vremena sam bio sam, bez obitelji. Navečer sam se molio da postanem fantastičan nogometaš i to bi bilo sve od mog odnosa s Bogom. Kad sam krenuo u srednju školu i počeo izlaziti s društvom, uz izlaske sam sve češće posezao za alkoholom, a kako nisam znao stati, gotovo uvijek bih završio pijan. Sljedeći dan, u nedjelju obično ne bih mogao ići na misu. Tako sam se postepeno počeo udaljavati od Boga, od Istine. Sve više sam odlazio u svijet, a sve manje sam bio s Bogom.

U četvrtom razredu srednje škole počeo sam pušiti travu koja me udaljila od obitelji, od nogometa i mene samoga. Roditelji su mi prigovarali da me nije nizašto briga, da sam bezvoljan. No čak i kad su mi roditelji sve to govorili, uopće mi nije bilo stalo do toga. Nisam vidio smisao ovog života niti zašto uopće postojim na ovoj zemlji. U ljeto 2022. pozvao sam par prijatelja kod kuće na roštilj. Nakon druženja, odlučili smo otići do Zagreba. Išli bismo u casino i već bismo putem smislili kako ispuniti vrijeme.

Bog ima plan za moj život

No, često naši planovi nisu Božji planovi. Ključni trenutak za moj život dogodio se kada sam, vozeći se u autu s još dvojicom prijatelja, produžio ravno umjesto skretanja desno i udario autom u rasvjetni stup. Poslije prometne nesreće su me ta dva prijatelja napustila i nisu se više družili sa mnom.

Odlazak u crkvu je postala moja svakodnevica. Počeo sam čitati Sveto Pismo, više moliti i tako je počelo moje zbližavanje s Bogom.

Bilo je ljeto, imao sam pripremne treninge u klubu i pomogao sam na nogometnom kampu za djecu tako da su roditelji to ljeto otišli na more bez mene. Kako sam doma bio sâm, uglavnom sam sjedio u tišini i jedan dan sam spontano počeo izgovarati ime Isus. Na licu mi se iznenada pojavio smiješak, onaj pravi radosni osmijeh. Kad god bih rekao Isus, smiješak bi mi se prirodno pojavljivao na licu, a kad bih rekao Alah ili Buda, nije mi se pojavljivao smiješak. Krenuo sam više razmišljati o Bogu. Krajem ljeta, otišao sam u Zagreb i tamo sam puno vremena provodio u samoći . Odlazak u crkvu je postala moja svakodnevica. Počeo sam čitati Sveto Pismo, više moliti i učiti o Bogu, i tako je počelo moje zbližavanje s Bogom.

Kad god bih rekao Isus, smiješak bi mi se prirodno pojavljivao na licu, a kad bih rekao Alah ili Buda, nije mi se pojavljivao smiješak.

Nakon nekog vremena došao sam u kontakt s jednom obitelji iz svoje župe, koja me pozvala na molitvu kod njih doma. Kod njih se tjedno okuplja nekoliko obitelji na molitvu krunice. I tako sam ja počeo moliti krunicu i vidio sam kako to izgleda kad se moli s više obitelji. Osjetio sam da je to dobro, tako da sam počeo dolaziti redovito. Počeo sam primjećivati kako je bitno staviti Boga i molitvu na prvo mjesto, a onda sam počeo prijatelje i alkohol, kojeg sam još povremeno konzumirao, ostavljati sa strane. Ubrzo mi je postalo bitnije otići na molitvu nego u kafić, gdje sam obično išao za vikend.

Poziv na hodočašće u pravi trenutak

Ista obitelj me je u ljeto 2025. pozvala na hodočašće u Međugorje s TT zajednicom. I ja sam, Bogu hvala, rado pristao. Kad sam prvi put stigao u Međugorje osjetio sam Marijinu prisutnost, puno ljubavi, čist zrak, pročišćen molitvama.

Dva tjedna prije hodočašća imao sam napasti u obliku jakih tjelesnih bolova. Toliko sam se razbolio da sam jedva mogao hodati – cijelo me tijelo boljelo, osobito leđa i vrat. Zbog toga sam gotovo cijeli tjedan morao ležati, a bolovi su trajali i nakon toga.

Kada sam stigao na hodočašće i došao na prvo slavljenje, voditelj zajednice je rekao nešto poput: „Mi smo ovdje ludi – sad i vi možete postati ludi.“ Isprva mi je to zvučalo čudno i nisam znao što da mislim, ali sam svejedno sve predao Bogu. Nakon tog slavljenja shvatio sam da sam i ja postao „lud“ za ovaj svijet – upravo kako kaže Božja Riječ: „Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.“ Poslije tog slavljenja, osjetio sam kako mi je bol u tijelu puno manja.

U Međugorju sam osjetio Marijinu prisutnost, puno ljubavi, čist zrak, pročišćen molitvama.

Svakim danom u Međugorju sam se osjećao puno bolje, osjećao sam da me Bog ozdravlja. Hodočasnici su imali priliku primiti Gospin škapular i ja sam se odlučio za to. Kada sam primio škapular, osjetio sam da su me Isus i Marija zagrlili - osjetio sam pravi zagrljaj i to mi je bilo baš lijepo i dobro.

Zadnji dan hodočašća, svi smo zajedno molili za Duha Svetoga, konkretno za radost kao jedan od plodova Duha Svetoga. To slavljenje je za mene bilo borbeno, osjetio sam kako se Isus i Marija bore protiv neprijatelja za moju dušu.

Međugorje kao poticaj za nove životne odluke

Moj savjet drugima je isti: molite krunicu i otvorite svoje srce Mariji.

Kad smo se vraćali kući, tutići su nas potaknuli da donesemo neke odluke.

Tada sam odlučio nekoliko stvari: prvo moliti krunicu svaki dan, drugo prestati piti alkohol i treće- češće ići na ispovijed i uvijek nositi krunicu sa sobom. Sada, nekoliko mjeseci nakon hodočašća, vidim koliko je to dobro utjecalo na mene. Moj savjet drugima je isti: molite krunicu i otvorite svoje srce Mariji.

Poslije hodočašća počeo sam primjenjivati te odluke i vidio sam kako se moj život brzo mijenja, počeo sam hodati na susrete za mlade u obližnjoj župi. Puno je lakše kad si u zajedništvu, lakše je kad svi zajedno molimo i slavimo Boga jer u raju ćemo to raditi cijelu vječnost.