Komunikacija kao temelj razumijevanja i ljubavi u braku: susret obitelji

Nakon duže stanke obnovljeni su susreti obitelji, pa je tako prvi susret ove godine održan u subotu 21. ožujka u Čakovcu, u župi sv. Antuna Padovanskog. Okupilo se desetak obitelji s nešto više od dvadesetero djece. U sklopu susreta bilo je organizirano čuvanje djece kako bi roditelji mogli neometano pratiti temu susreta, dok su se djeca zajedno družila i igrala.

Od nedavno su obiteljski susreti zamišljeni kao poučni susreti – oni na kojima će obitelji dobiti „gorivo“ za rast u vjeri i ljubavi u svojoj svakodnevici. Prvi susret započeo je temom komunikacije koju je držala članica, sudionica Tečaja odnosa i komunikacije kod karmelićana. „Besplatno primiste, besplatno dajte“ – tim bi se riječima mogla opisati nova forma obiteljskih susreta.

Jedna od uvodnih misli bila je: "Ne može se reći da nam je sve u instinktu, nego u odgoju – no tko se može pohvaliti besprijekornim odgojem?"

Komunikacija također spada u kategoriju stečenih vještina – to je nešto na čemu je potrebno stalno raditi. Pozvani smo truditi se da svaki naš dijalog bude ljekovit dijalog, onaj koji gradi odnos, a ne razara ga. Pravi uspjeh svakog razgovora mjeri se mirom u srcu.

Istaknuto je kako postoji razlika u komunikaciji između muškaraca i žena. Muškarci često imaju tendenciju usmjeriti se na rješavanje problema, no tu se krije zamka – nije uvijek potrebno odmah ponuditi rješenje. Mnogo je važnije najprije saslušati, pokušati razumjeti i provjeriti treba li drugoj osobi savjet ili samo pažnja i podrška.

Pravi uspjeh svakog razgovora mjeri se mirom u srcu.

Poseban naglasak stavljen je na elemente nenasilne komunikacije. Primjerice, kada članu obitelji kažemo: „Ti si uvijek neuredan“, tada procjenjujemo osobu i zatvaramo prostor za razgovor. Umjesto toga, možemo reći: „Vidim da su čarape često na podu.“ Na taj način ne napadamo osobu, nego opisujemo konkretno ponašanje. Takav pristup otvara prostor za dijalog i pomirenje jer druga osoba ima priliku ne osjećati se osuđeno, nego shvaćeno i spremnije na promjenu.

Nenasilnom komunikacijom stvaramo prostor za dijalog i pomirenje.

Druga važna dimenzija komunikacije je iskazivanje osjećaja. Dobro je i poželjno izražavati svoje osjećaje jer oni sami po sebi nisu ni dobri ni loši – mogu biti blagi ili intenzivni, ugodni ili neugodni. Svi prisutni parovi dobili su i praktične podsjetnike za svakodnevicu, za staviti na hladnjak – papire s popisom potreba i osjećaja koji ih prate kada su te potrebe zadovoljene ili nezadovoljene.

Na kraju je posebno naglašena važnost razgovora s djecom o vlastitim potrebama, pa i onima jednostavnima poput potrebe za tišinom, odmorom ili osobnom molitvom. Na taj način djeca uče prepoznati i izražavati vlastite potrebe, ali i razvijaju poštovanje prema potrebama drugih.

Kod komunikacije s djecom istaknuto je i tzv. empatijsko zrcaljenje. Primjerice, kada djetetu u parku netko potrga igračku i ono zaplače, često reagiramo riječima: „Kupit ćemo drugu“ ili „Nemoj plakati“. No osviješten roditelj će reći: „Vidim da si tužan, vidim da te to rastužilo.“ Time dijete dobiva potvrdu da je viđeno i saslušano, što je temelj za zdrav emocionalni razvoj.

S djecom trebamo razgovarati o iskazivanju njihovih pa i vlastitih potreba.

Na kraju je istaknuto kako svaku primjedbu ne bismo trebali doživljavati kao kritiku, nego kao priliku za osobni rast i produbljivanje odnosa.

Susret je završio svetom misom prije koje su roditelji zajedno s djecom izmolili Gospinu krunicu. Radujemo se sljedećem susretu obitelji koji je planiran na jesen.