Sada je došlo vrijeme za nov jubilej u kojem će se Sveta vrata ponovno otvoriti, kako bi se omogućilo živo iskustvo Božje ljubavi koja u srcu budi sigurnu nadu spasenja u Kristu.

Ove riječi kojima je blagopokojni papa Franjo najavio Jubilejsku godinu dobro opisuju veliku milost koju smo mogli proživjeti i o njoj se osvjedočiti. Naime, prema poticaju koji je došao, molitvena zajednica Totus Tuus je od 6. do 11. studenog, u suradnji s Putničkom agencijom Mihael iz Varaždina, organizirala Jubilejsko hodočašće za svoje članove i prijatelje zajednice. Nakon više od godinu dana molitve i pripreme, 47 hodočasnika iz svih naših podružnica, različite dobi i životnih priča ali s istom nakanom u srcima, su se skupa s našim vozačima i vodičkom zaputili stopama duhovnih velikana i hodočasnika nade.

Prvi dan je pred nas donio susret s asiškim svecima - sv. Franjom, sv. Klarom i sv. Carlom Acutisom - u njihovom velikom gradu, srednjovjekovnom biseru pokrajine Perugie. U velikoj bazilici Porcijunkule, kao i na grobovima ovih velikana, se osjetila posebna Božja prisutnost i čežnja da naši životi postanu barem odraz njihove svetosti i odricanja od sebe i svega ovozemaljskoga. Mlađi hodočasnici su posebno ostali dirnuti kod groba sv. Carla, gdje je njegovo dobro sačuvano tijelo izloženo u staklenom lijesu, u farmericama i Nike tenisicama te krunicom u rukama; kao da je usnuo, da će se svakog trenutka probuditi i pozvati nas da ga slijedimo na putu svetosti i mladenačke radosti. U popodnevnim satima smo nastavili put prema Rimu i Hrvatskom hodočasničkom domu bl. Ivana Merza, u kojem su nas dočekali naši ljubazni domaćini koji svoje dane provode služeći hrvatskim hodočasnicima koji dolaze u veliki grad. Mirno predgrađe u kojem smo bili locirani i kapelica Doma koju smo imali na raspolaganju za klanjanje, slavljenje i osobnu molitvu, su bili od ogromnog značaja da sve doživljaje putovanja s mirom pohranimo u srca, te u takvom molitvenom ozračju i snažnim dojmovima dublje iskusimo djelovanje Duha Svetoga i upoznamo Njegovu volju za naše živote.

Sljedeći dan je u rano jutro započeo odlaskom na Trg sv. Petra, kako bismo sudjelovali u posebnoj jubilejskoj audijenciji s papom Lavom XIV. Dok smo strpljivo čekali početak audijencije, toplim suncem obasjani smo vrijeme proveli u duhovnoj atmosferi - jedni su molili prebirući zrnca ružarija, drugi pristupili sakramentu pomirenja na samom trgu, što nam je omogućio naš pater Andrej kao duhovna pratnja hodočašća, a svi zajedno u miru koji se osjećao iščekivali trenutak susreta s Petrom naših dana. Kad je taj trenutak stigao, duboko se urezao u srca te se prolomilo veliko oduševljenje i radost među nama; po Providnosti smo bili smješteni uz sami prolaz kojim je prolazio papamobil, što je Sveti Otac iskoristio da se kratko zaustavi kraj nas i s osmijehom nas pozdravi i blagoslovi. Njegova bjelina se činila kao da je bio osvjetljen, da je zračio nekim neobjašnjivim svjetlom. Nakon takvog velikog iskustva, spremno smo zakoračili dalje ususret mjestima i susretima koji su čekali na nas.

Rim, Vječni grad, zadivljujuć po mnogo čemu, impozantan po svojim zdanjima - ali, na koji način ljudi dolaze u dodir s tim vječnim, i što se tamo događa u srcu jednog tutića? Za mnoge je to bio prvi odlazak u Rim i na sva ta sveta mjesta na kojima jedan kršćanin dolazi u dodir sa stoljećima življene vjere, koja se pretočila u svetost za vječnost. Od oltara u Lateranskoj bazilici u kojoj su sv. Petar, prvi papa, i sv. Pavao apostol držali svete Mise, do Isusovih jaslica iz Betlehema koje se čuvaju u Bazilici svete Marije Velike te groba svetog pape Ivana Pavla II., sveca naših dana čije papinsko geslo glasi Totus Tuus. Sve su to tihi svjedoci vjere koji nam imaju puno toga za reći, ako znamo zastati kraj njih i osluhnuti riječ Božju za nas. I upravo to je ono što je jedan tutić probao učiniti na ovom hodočašću po kolijevci naše vjere. Zastati…osluhnuti…čuti…i onda krenuti za njima: nadahnuća Božja su nas čekala u onoj mjeri u kojoj smo bili spremni primiti ih.

Dobar primjer za to su katakombe, mjesta gdje su se pokapali prvi kršćani, mučenici, pape i sveci. Vodič, koji nas je vodio kroz te silne hodnike koji su otprilike 15 metara ispod zemlje, nam je u jednom trenutku rekao: Svi odgovori na pitanja s kojima ste došli se kriju ovdje! Bio je u pravu - sveci i mučenici koji su tamo pokopani su do kraja živjeli potpunu predaju u svom životu. Dajući Bogu sve, pa na kraju i život, Bog je zauzvrat njima dao sve. U ovom životu im je dao snagu i milost za sve izazove života, neugasivi žar nasljedovanja Njegovog života, obilje Duha Svetoga koji im je providio i mudrost i ustrajnost, i na koncu im je dao krunu za vječnost. Koliko mi još moramo graditi i uzemljiti se da bi učvrstili te prave životne temelje koji su od Boga, za Boga, natopljeni Njegovom krvlju i našim znojem i koji nam donose veliku radost i ispunjenje već ovdje na zemlji. Da je moguće tako živjeti osvjedočili smo se kod groba sv. Ivana Pavla II., pape koji je živio potpunu predaju u svojoj svakodnevici modernog pape do trenutka svoje bolesti u kojoj se, po tom istom predanju, mistično sjedinio s križem i nosio svjetlo vjere i svetosti cijeloj Crkvi, možda sada s neba više nego ikada.

Još jedno mjesto koje je ostavilo snažan utisak na nas su bile Svete stube, koje je sv. Jelena Križarica dala prenijeti iz Jeruzalema u Rim, a po kojima je Isus došao u dvor Poncija Pilata. Te stube su tako jednostavne, a nose tako veliku priču gdje čovjek ne može ostati isti kakav je došao pred njih. Na ulazu smo razgovarali i razmišljali za što bi bilo najbolje moliti dok se penjemo stubama, i spoznali da bi najbolje bilo moliti u zahvalu, zahvalu Isusu što je dao svoj život za nas. Uz tihu molitvu žalosnih otajstava krunice, kleknuli smo na prvu stepenicu i tako krenuli prema vrhu, jednu po jednu, što je u početku donijelo osjećaj tjeskobe i boli.

Svijest o tome da je Isus koračao tim stubama je nosila još jednu težinu, ali je ujedno donijela i radost u spoznaji da smo, po hodu Isusovom ovim stubama koji je podnio za nas, otkupljeni i spašeni.

U zadnjem danu hodočašća, dok smo polako krenuli na povratak, čekala nas je još velika Padova, za koju smo se pripremili tako što smo u autobusu međusobno dijelili svjedočanstva o zagovoru Sveca u našim životima - velikog svetog Antuna Padovanskog. Kako smo to svakodnevno činili na hodočasničkim mjestima koja smo pohađali, tako smo i u Bazilici njemu posvećenoj slavili svetu Misu, kao zahvalnu točku na i predivnog putovanja i duhovnog iskustva kojeg smo imali priliku biti dio - moleći da, kako smo čuli u popričesnoj molitvi, nada u nama neprestano raste.

Ta ista velika nada, koja je ujedno bila geslo našeg hodočašća i Jubileja, probila se do naših srca i otvorila jedan novi put. Ne moraš nužno otići na hodočašće da bi odškrinuo ta vrata - možeš to učiniti tako što ćeš odškrinuti svoje srce Bogu, gdje god da jesi.

Radosni i zadivljeni svim tim milostima koje smo primili koračajući svetim mjestima, i dalje duboko u srcu nosimo zahvalnost Gospodinu i nebeskoj Majci za sve!

Do nekog novog Nadahnuća, koje možda već čeka iza ugla…