Naše godišnje hodočašće u Međugorje ove je godine bilo malo drugačije. Osim što je bilo jedno od najbrojnijih naših hodočašća s više od 200 hodočasnika, trajalo je i malo duže, od 8. do 13. kolovoza. Krenuli smo na hodočašće u ponedjeljak u kasnim satima te smo u Međugorju proveli punih pet dana. Zadnji dan, u nedjelju, prisustvovali smo jutarnjoj svetoj misi u svetištu te smo se zatim zaputili kući.
Zbog toga smo imali puno više prilika da otvorimo svoja srca Gospodinu u osobnoj molitvi, svetoj misi, sakramentu pomirenja, klanjanjima Isusu, tišini, molitvi na Brdu ukazanja i Križevcu. Bilo je to pet dana molitve, slavljenja, dječje igre, plesa, žrtve, borbe, radosti, suza, nutarnjeg čišćenja, spoznaja, duhovnog odmora…
Vraćajući se radosni kući slušali smo u autobusima mnoga svjedočanstva. Mogli smo nazreti što se sve dogodilo u našim srcima, ali nesvjesni milosti koje smo primili i što se u nama zauvijek promijenilo. To tek čeka da bude otkriveno…
Najveći je pak izazov evanđelja živjeti odluke koje smo donijeli i nastaviti „živjeti Međugorje“ u našoj svakodnevnici. Gospa nas poziva da budemo apostoli njezine ljubavi u ovom svijetu, a mi se tom pozivu želimo odazvati!
Hvala Gospi na velikoj majčinskoj ljubavi i na svim izmoljenim milostima!