IN MEMORIAM

IN MEMORIAM

U ime zajednice Totus Tuus htjeli bismo izreći nekoliko riječi…

Naš dragi brat Željko, rođen je 5. lipnja 1978. godine u Čakovcu u skladnoj obitelji koju čine mama Jelena, tata Rikard i sestra Danijela. Osnovnu školu završio je u Goričanu, a srednju u Čakovcu za keramičara i armirača.

Svojih 40 godina Željko je živio jednostavnim, radničkim, obiteljskim životom, posebice pomažući roditeljima koje je jako volio i poštivao, a kad god je imao priliku rado se družio sa svojim nećacima.

No, Željko je imao i još jednu veliku obitelj, TOTUS TUUS zajednicu, kojoj je pripadao 15 godina. I doista, on je bio brat svima nama.

Njegov se život počeo mijenjati kada je sudjelovao na pripremama u svojoj župi za Susret hrvatske katoličke mladeži u Šibeniku 2004. Kako je često i sam svjedočio, prije toga je bio sramežljiv i vrlo povučen, ali nakon tih priprema počeo se otvarati prema drugima. Riječi iz Evanđelja – Ustat ću i poći ocu svome! – duboko su ga se dojmile jer je osjećao svoju grešnost, a čeznuo je za Božjom blizinom. Te su mu riječi dale snagu da svoj život usmjeri prema Bogu.

Te je, za njega, milosne godine, na hodočašću u Međugorju doživio na poseban način i Gospu koja je uskoro postala njegova nebeska Mama, a Međugorje njegov drugi dom.

Njegovo veliko, čisto i neiskvareno, dječje, srce najbrže su prepoznali najmanji kojima je često bio okružen.

Požrtvovan, darežljiv, nesebičan, na susretima zajednice uvijek prvi kad je trebalo pomoći, spremao do zadnjeg i javljao se da radi poslove koje bi drugi nevoljko prihvaćali. Volio je kuhati, pogotovo na kampovima za dječake.

Bio je gorljiv borac za nerođene, zagovaratelj i vjerni molitelj Inicijative 40 dana za život – znao je i do tri sata stajati sam bez obzira na vremenske uvjete i usprkos bolovima u leđima koji su mu ostali kao posljedica pada sa skele.

Za Željka je patnja bila radost, živio je radost i ona se očitovala u  velikom iskrenom osmijehu na njegovu licu s kojim je prilazio svakom čovjeku. I ovu zadnju patnju je podnosio strpljivo i mirno zagledan u svog Učitelja i Prijatelja Isusa. Bio je spreman za nebo, jednostavan i ponizan u molitvi.

Ljubio je braću i sestre u zajednici te je poštujući obećanje koje je dao, živio iskreno zajedništvo. Jednom je prilikom rekao prijatelju iz zajednice- “Mi smo jedno tijelo i kada jedan ud trpi cijelo tijelo to osjeća,  zato tebe sada bole leđa kako mene ne bi boljela.”

Na blagdan Gospe Fatimske naša ga je draga Mama uzela pod svoj plašt i vjerujemo dovela k svome sinu, a nama je to velika utjeha i znak da imamo brata kod Isusa u Nebu.

Završavamo njegovim vlastitim riječima izrečenima  u bolnici:

Učitelju, požuri i nemoj kasniti jer jedno grešno i krhko biće pruža ruke za tobom. Ako je ovo cijena moje svetosti, neka onda bude!

 Željko, vidimo se u Raju, vole te tvoji tutići!