Otvorimo vrata srca molitvom srca!

Otvorimo vrata srca molitvom srca!

Međugorje je mjesto molitve i otvaranja srca, svjedoče mladi koji su od 22. do 26. kolovoza s našom molitvenom zajednicom hodočastili u ovo marijansko svetište u Hercegovini.

Pet dana intenzivnog duhovnog programa: molitve krunice, posta, slavljenja, duhovnih nagovora voditelja, čitanja Riječi Božje, ispovijedi, slavljenja sv. mise, klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, odlazaka na Brdo ukazanja i Križevac učinili su da se naša srca ispune radošću Duha Svetoga.

Program je obuhvaćao više grupa: djecu od 5 do 12 godina, mlade od 13 do 20 godina, srednju dob i obitelji.

Međugorje je mjesto gdje čovjek zaboravi na svoje brige i otvori svoje srce Bogu. U tome nam pomaže nebeska Mama koja daje radost i mir u naša srca.

Donosimo svjedočanstvo jednog hodočasnika:

Hvaljen Isus i Marija draga braćo i sestre! S vjerom da barem jedno srce prepozna Božju i Marijinu ljubav u ovome tekstu, prenosim vam svoje svjedočanstvo o susretu s Bogom i Marijom u Međugorju. Ove godine po treći sam put imao priliku hodočastiti u Međugorje. Moram ispričati kako sam svake godine nanovo čudesno završio u Međugorju i kako se Mama Marija svaki put pobrinula da odem.

Prve sam se godine našao u Međugorju usprkos tome što mi godišnji nije padao taj tjedan, bio sam na poslu, normalno radio i odjednom dođe do mene šef i kaže: Ideš u Međugorje! Ta prva godina bila je posebna, zato što je po Marijinom zagovoru po povratku iz Međugorja došlo do pokajanja i obraćenja u mojoj obitelji, hvala i slava Isusu! Moram napomenuti da moji roditelji sada svakodnevno mole krunicu preko Radija Mir Međugorje i to je za mene jedno veliko čudo. Druge godine nisam imao u planu ići u Međugorje, zato što sam se već bio udaljio od molitve, zbog straha od napasti, zbog svoje lijenosti, zbog navezanosti na svjetovno i zbog nepovjerenja u Božje djelovanje u mojem životu. Naime isplanirao sam odlazak na more s prijateljima i potpuno odbacio Međugorje. Dan kada smo trebali unajmiti apartman prijatelji su mi javili da ipak nismo u mogućnosti ići na more i ja sam ostao u šoku, znajući da je krunicom stvarno izmoljeno da odem opet u Međugorje. Nakon kratkotrajne euforije nakon Međugorja opet prestajem moliti krunicu i nastavljam živjeti po starom. Depresija, udaljenosti od Boga, oholost, nečistoća srca, svjetovne stvari, život bez molitve krunice doveli su me do toga da se zapitam tko sam zaista ja i tada sam jednu večer zavapio Bogu i Mariji da mi pomognu. Nisam se bio prijavio niti ove godine u Međugorje jer mi se jednostavno, iskreno, nije dalo živjeti takvim životom i isto tako nisam bio u mogućnosti ići, ali nakon poticaja prijateljice odlučio sam po treći put otići u Međugorje bez očekivanja i bez nade da će se dogoditi kakva promjena.

I eto, našao sam se opet u Međugorju, promatrao sam lica „tutleka“ (tutića) i vidio sam radost i razmišljao, pitao sam se, kako mogu biti tako radosni, oni zrače Duhom Svetim i ta njihova radost nije me ostavljala ravnodušnim. Odlučio sam da odmah prvi dan po dolasku odem na ispovijed kako bih se oslobodio tereta grijeha i mogao čim prije primiti Krista. Dan po dan, moje srce oslobađalo se okova. Molitva, pjesma i radost ispunjavali su me i počeli su me mijenjati.

Po odlasku u Cenacolo, kako smo išli pješice tamo, upoznao sam novog prijatelja, tj. svoga brata u Kristu, i nevjerojatna Božja providnost mi se očituje u tome da u razgovoru saznam da je i njegova sestra u toj zajednici i shvatio sam da se taj razgovor dogodio s razlogom, a taj razlog je molitva za druge. U Cenacolu su me dirnula svjedočanstva: majke Elvire, preko kratkog dokumentarca koji smo pogledali, i nakon toga dvojice mladića koji su nam pričali o svemu što su prošli. I opet veliko čudo kada smo shvatili da sestre koje su bile s nama u grupi imaju brata i da je on trenutno baš u tom Cenacolu. Taj njihov zagrljaj kojem sam nazočio skinuo je još okova s moga srca i počeo sam biti zahvalan na svemu što imam u životu. Još toga dana, kratak, jednostavan razgovor sa svećenikom iz Slovenije koji je hodočastio s nama, ispunio mi je dan u potpunosti.

Na sam spomen posta o kruhu i vodi većini nas smrači se pred očima i želudac počne kruljiti, ali ove godine mi je Duh Sveti dao posebne snage da izdržim i prinesem to kao žrtvu i time što sam postio shvatio sam da sam ustvari žedan i gladan Isusa Krista. Posebno me se dojmila molitva kada smo se navečer svi primili za ruke, to mi je bio poseban osjećaj radosti i zajedništva.

Nakon mise i klanjanja, za vrijeme večere, pročitali smo najnoviju Marijinu poruku u kojoj nas poziva da otvorimo vrata svoga srca molitvom srca. I na kraju u petak na X. postaji na Križevcu osjećam na poseban način Božju prisutnost, ljubav, pročišćenje, a zatim na vrhu kod križa otvaram u potpunosti svoje srce i molitve su samo izlazile iz srca, a ujedno i navečer sam preko propovijedi dobio nekoliko duhovnih „šamarčina“ kako ja to od milja volim nazvati, za koje se nadam da će me držati neko vrijeme budnim.

Kao što vidite ovo su samo neke Božje milosti koje su mi dane preko Marije, one malo posebnije ću zadržati u svojoj skrovitosti, tako da se i vi iznenadite i radujete kad budete dobili sve ono pripremljeno za vas, a potrebno je samo reći DA Bogu: Tu sam za Tebe i predajem Ti se!

Dragi tutleki, tutići i svi koji ste hodočastili, svaki naš osmijeh, svaki naš umor, pjesma, molitva, razgovor, suza i žrtva je jedno veliko svjedočanstvo jer svi smo tamo bili iz jednog razloga, a to je Isus Krist pa neka mu bude vječna hvala i slava!Filip